Complementary Feeding: Nutrition, Culture and Politics

Gabrielle Palmer

Nakon što je pomogla u osnivanju Baby Milk Action, bila suvoditeljica International Breastfeeding: Practice and Policy Course na Institutu za zdravlje djece u Londonu, te radila kao službenica za HIV i prehranu djece za UNICEF New York, Gabrielle Palmer može s autoritetom govoriti o prehrani djece. Sa samo 128 stranica (uključujući priloge i reference), ova je knjiga mnogo kraća od impresivne Politike dojenja, ali podjednako potiče na razmišljanje. Knjiga je podijeljena na tri dijela. Prvi dio, 'The Big Picture', obuhvaća aspekte, kao što su pravo na hranu i vodu, kao i objašnjenje što za G.Palmer znači dohrana: odlučila je ne koristiti riječ 'weaning', jer ukazuje na to da hrana zamjenjuje majčino mlijeko – u idealnom slučaju, djeca se i dalje hrane majčinim mlijekom dok kušaju svoje prve namirnice. Drugi dio, 'Closer Look', daje pregled industrijalizacije prehrambenih sustava: kako moć brandova iskorištava povjerenje potrošača, a gubitak vještina i nepristupačnost zdrave hrane dovodi do ovisnosti o prerađenim proizvodima. Treći dio, ‘Processes For Change’, govori o važnosti nedvosmislene legislative ("svježe" i "prirodno" se može koristiti na iznenađujuće načine) i koristi konzumiranja lokalno uzgojene hrane. Ovo poglavlje sadrži kratak pregled britanske politike distribucije hrane tijekom Drugog svjetskog rata, koja je dovela do značajnih poboljšanja u zdravlju majki i djece. Uspjeh ove politike stavljen je u kontrast s američkim Posebnim programom dodataka hrani za žene i djecu (US Special Supplemental Programme for Women and Children, WIC), koji je, iako je spriječio pothranjenost u ekonomski ugroženih ljudi, kako G. Palmer kaže, vjerojatno imao negativan učinak na dojenje i pridonio problemu pretilosti u SAD. G. Palmer opetovano naglašava činjenicu da se zdrava i primjerena prehrana ne može jednostavno postići davanjem hrane: dohrana je također proces učenja za dijete, tijekom kojeg postaje dio zajednice, razvija sklonosti za određene okuse i uči kontrolirati apetit. Začuđujuća činjenica je da se naša razina oksitocina povećava, a probava i metabolizam hrane postaju učinkovitiji kad jedemo zajedno s drugima. Autorica na nekoliko mjesta u knjizi navodi da joj nije cilj propisivati, već potaknuti na razmišljanje. Ni u jednom trenutku ne okrivljuje roditelje zbog njihovih prehrambenih izbora; umjesto toga, i za problem gladi i za problem pretilosti krivi političke odluke i neetičko postupanje tvrtki. Ton knjige je činjenični: njezina je svrha informiranje, a ne pokušaj da se majke osjećaju dobro zbog svojih odluka. Sve autoričine tvrdnje čvrsto su utemeljene na istraživanjima, o kojima se detalji mogu naći na kraju knjige, zajedno s indeksom. To čini Complementary Feeding dobrim izborom za čitateljice i čitatelje koji su posebno zainteresirani za prehranu i prehrambenu politiku.